RTCG, TV Arhiv: Susreti sa Dadom 1971. godine (17 min 57 s)

Autor: Rajko Cerovic

Kamera: Mihailo Braticevic (“Petit Michel”)

Proizvodnja TV Titograd 1971. godine

Bio je januar 1970. godine. Kao novinar tadašnje Televizije Titograd, prakticno tek u osnivanju, boravio sam na jednoj vrsti tromjesecne obuke u Parizu, tacnije u organizaciji L’ORTF-a. To se zvalo usavršavanje i ako ranije nijesam imao bog zna kakvog televizijskog iskustva. Imao sam za to vrijeme i stipendiju Francuske vlade. Pošto je moj francuski, posebno u pocetku boravka bio prilicno nesiguran, družio sam se sa prijateljem Mišelom Braticevicem koji je radio kao reditelj na drugom programu francuske televizije. Mišel je bio rodeni Cetinjanin kao i Dado, tako da me je ta veza i dovela do Dada o cijoj sam nepristupacnosti i nesklonosti novinarima ranije mnogo slušao. Sigurno da bez Mišela ne bih uspio da lako uspostavim prvi kontakt.

Ispostavilo se da je Dado krajnje jednostavan, duhovit, cetinjski obješenjak kojemu nije lako pogoditi da li kad govori ozbiljno misli, ili je to samo jedan od cetinjskih ugursuzluka, možda autoironijskih  kalambura. Odmah je bilo jasno da ne voli nikakvu patetiku i krupne rijeci, što nije baš cesta osobina Crnogoraca. Sa Mišelom se ponašao vrlo prisno, a mene je od prvog trenutka stavio na jednu vrstu ispita. Kaže, pored ostalog: “Cerovicu, kako ti se dopada ova slika?” – pri tom pokaže na jednu od njegovih velikih kompozicija koje stoje uspravljene uz zid ateljea. Ja, da bih mu imponovao, i ne gledajuci sliku, kažem da je sjajna, ili nešto slicno, a Dado odgovara: “Ovo je sranje!” Tece razgovor dalje i poslije izvjesnog vremena Dado opet pita: “Kako ti se, Cerovicu, dopada ova slika”? Poucen iskustvom od prvog odgovora ja kažem nešto kao da je dobra, ali tobože bih nešto i zamjerio, a Dado me preduhitri i kaže: “Ovo je genijalno”. U toku samog snimanja jednom je, ne remeteci kadar, šeretski rekao: “Mišel, smijem li ja vjerovati ovom Cerovicu?” Ocigledno nije mislio ozbiljno. Mislim da mu se dopalo što ja ne postavljam neka pretenciozna teorijsko likovna ili druga slicna pitanja. Bio je do kraja spontan, šeret i ozbiljan istovremeno. Poslije emitovanja na jugoslovenskoj televiziji, rekli su mi da je slavni filmski jugoslovenski reditelj Dušan Makavejev rekao da je to najbolje što je ikad vidio na televiziji. Ne sumnjam, jer je Dadova spontanost i šarm svaki kadar u emisiji ucinila nezaboravnim.

Dok smo snimali razgovor s Dadom, francuska ekipa je stalno tražila da  prevedemo to što kaže, osjecajuci da nas Dado cesto iznenaduje nekim novim duhovitim obrtom. Povjerili smo mu da po završenom snimanju kod njega u Eruvalu, treba istog dana da stignemo da snimimo Uroša Toškovica, crnogorskog slikara Dadove generacije koji je važio za velikog talenta, ali je u Parizu malo radio više se predajuci boemiji i životu lakocemo. Dado je bio ozbiljno zabrinut, stalno nas je požurivao da ne zakasnimo, vrlo zainteresovan da to o Tošu što bolje napravimo.

https://www.dado.me/dado-djuric-susreti.php